Iako je većina desetogodišnjeg autorskog opusa Damira Fabijanića određena arhitektonskom fotografijom, njegove radove nije moguće jednoznačno definirati bilo kojom tematskom ili stilskom konstantom. Osim ekspresivne, čija je trajna fascinacija svjetlost u prostoru.
Nepogrešivošću sakupljača snova i priča iz Barthesove Camere Lucide, neumoran u traganju za novim slikama ili naprosto drugačijim viđenjem već poznatih motiva prikazanih iz drugog kuta, cjeline reducirane na elementarnu simboliku detalja i minimalističku jednostavnost oblika, čak i višestruka preklapanja pojedinih planova koristi za uspostavljanje optički krhke, ali vizualno koherentne ravnoteže prijelaza biomorfne u tektonsku formu, koja je podjednako prirodna i logična.